utorak, 3. siječnja 2017.

Intervju s Domaćim piscem mjeseca-Mirjana Radman

Mirjana Radman rođena je 1960. u Sarajevu. Velik dio svog djetinjstva je provela u Bosanskoj Posavini, u Turiću kod bake koja ju je hrabrošću i velikom životnom mudrošću pripremila kroz život. Ljubav prema pletenju i vezenju je naslijedila od svoje druge bake, a veliku želju za čitanjem i poezijom od čovjeka, svog oca , Ilije Matanovića koji joj je za života bio veliko nadahnuće, a i nakon.Trenutačno je na relaciji Ruda-Kaštela-Vodice, dalmatinskim mjestima koja je inspiriraju za njezino književno stvaralaštvo. Zato za sebe zna reći da je baka putnica. Nakon prvijenca i autobiografije Ženo beznačajnog imena, piše prozu posvećenu svojoj djeci, unucima i odraslima.Objavila je i drugi roman Božićni otok.Za fanove naše stranice i  čitatelje našeg bloga spremno je odgovorila na nekoliko pitanja.  Mirjana, kada ste započeli s pisanjem?
-Sjećam se da sam na poklon dobila meni dragu knjigu Paula Coelha, „Peta gora“. Nakon što sam pročitala knjigu uzela sam olovku i papir i tada, pod visokom temperaturom, i u nekakvom čudnom bunilu počela sam slagati rečenice. Vjerojatno me vodila ruka Ilije proroka, junaka knjige. 
 Objavili ste dvije knjige: Autobiografiju, „Ženo beznačajnog imena“ i prozu za djecu i odrasle, „Božićni otok“. Možete nam nešto reći o Vašoj prvoj knjizi, „Ženo beznačajnog imena?“ Je li piscu teško prenijeti na papir svoj život?
-Knjiga „Ženo beznačajnog imena“ nastaje u jednom teškom periodu mog života, gubitkom mog oca. Očev gubitak teško sam prihvatila. To je priča o jednom rastanku, o djetinjstvu, o vrijednostima za koje često nemamo vremena u životu, priča o dobroti, ljubavi, čežnji, tuzi. Ono što je bilo potisnuto, sada nakon očeve smrti počelo je izlaziti. Počela sam slagati emocije i sjećanja u svome srcu i svojoj duši.
 Započeli ste s pisanjem u zreloj dobi. Smatrate to prednošću u svom spisateljskom radu?
-Što se tiče autobiografije da, a što se tiče pisanja općenito držim da sve ima svoje vrijeme. Čovjek osjeti pravi trenutak. U mom slučaju, emociju je trebalo nekamo skloniti i istodobno izraziti kroz pisanje.
 Koji književnici Vas inspiriraju?
-Naklonjena sam ruskoj književnosti. Veliko su mi nadahnuće i inspiracija ruski književnici poput Dostojevskog, Čehova i Tolstoja. Od domaćih autora, srcu su mi prirasla djela Ive Andrića: Travnička hronika, Prokleta avlija, Na Drini Ćuprija.. Andrić je poznat po svojoj neobičnoj strukturi pisanja koja je izrazito kompleksna. Ne osporno je da se radi o dobrom piscu, izrazitog stila. Dijete sam Bose i vjerojatno je to još jedan od razloga zbog kojeg toliko volim Andrićeva djela.
 Odakle crpite inspiraciju za Vaše romane?
-Najviše pažnje posvećujem malom čovjeku, životu nemoćnog i poniznog čovjeka u rukama viših sila. U svojim djelima kroz opise pokušavam dočarati realnost života. Velika emocija je moja vodilja. Nastojim da su likovi gotovo stvarni, kao da su pored čitatelja. S malim čovjekom mogu biti ostvarena velika djela, jer mali čovjek je najbolji pripovjedač.
Otkrijte nam kada izlazi Vaše novo djelo?
-Ne bih rekla da će biti novo djelo već nastavak moje prve knjige „Ženo beznačajnog imena“ koja će dobiti i novi naslov u priči, „Putevi života“. Promocija knjige će biti u 4mj. 2017.
Koja Vam je najdraža knjiga?
-Pored vrhunskih djela cijenjenog autora Ive Andrića, istaknula bih autora, Miru Gavrana i njegovo djelo „Jedini svjedok ljepote“. Njegova junakinja je ručno pisala kao i ja. I to je još jedan razlog mog pisanja. 
Imate koji hobi?
-Baka sam i imam troje predivnih unuka. Kad njima ne čitam, pišem i stvaram. Više od ovog ne mogu poželjeti.
Što mislite o hrvatskim piscima i stanju u hrvatskoj književnosti općenito?
-Vjerujem da ima mnogo neotkrivenih talenata u našem kjniževnom svijetu. Naglasak bih stavila na mlade talentirane spisatelje koji željno čekaju da ih netko prepozna. Na žalost mediji igraju veliku ulogu, jer kao nepoznati autor teško ćete daleko dogurati. Kod nas se još uvijek traži preporuka, što bi se reklo po babi i po stričevima.  

Nema komentara:

Objavi komentar