Eduardo Galeano-Knjiga zagrljaja

U posljednje vrijeme otkrivam da mi se jako sviđaju latinoamerički pisci.Kada mi je Knjiga zagrljaja dospjela u ruke,strahovala sam da je ta zbirka priča zahtjevna za čitanje,i prevarila sam se.Knjiga zagrljaja je zbirka od čak 191 priču.Zasigurno će se čitatelji pitati zašto nosi tako snažno ime i o čemu priče zapravo govore?Knjiga zagrljaja je zbirka priča objavljena daleke 1989.godine.Napisao ju je višestruko nagrađivani i jedan od najvećih latinoameričkih pisaca Eduardo Galeano,koji je zbog diktatorskog režima u svom rodnom Urugvaju,jedanaest godina bio prisiljen živjeti u egzilu.U svom djelu Knjiga zagrljaja kroz priče otkrio je sva zlodjela koja su činili diktatorski režimi u Latinskoj Americi prema književnicima,umjetnicima,malim običnim ljudima,te o ubijanjima Indijanaca,te progonima i nesnošljivosti prema njima.Kroz 191 priču u Knjizi zagrljaja prošla su mnoga imena iz svijeta umjetnosti,književnosti koji su bili proganjani i ubijani,jer se nisu željeli pokoriti diktatorskim režimima.Eduardo Galeano u Knjizi zagrljaja koja je zapravo riznica priča,ispisanih lirskim stilom dao je prostorima i malim običnim ljudima,siromašnim ljudima,životinjama.U nekim pričama progovorio je o sebi,svojoj supruzi Heleni i njenim neobičnim snovima.Osobno mi je najviše suza izmamila priča pod naslovom Badnja noć koja će čitateljima slomiti srce.Sve priče iako progovaraju o strahu i teroru kroz koji su prolazili svi sudionici priča,kao i sam autor,ne bude kod čitatelja tjeskobu,nego nadu da ipak postoji dobro i pravda za kojeg se treba boriti.Knjiga zagrljaja prvenstveno me osvojila svojim lirskim stilom pisanja i autorovom sposobnosti da kroz čak 191 priču čitateljima dočara kroz što su sve prolazili narodi u Latinskoj Americi koji su živjeli pod diktatorskim režimima,a nisu se prestali boriti i nadati da će bolje vrijeme ipak stići.Galeanove priče otkrili su mi jedan daleki svijet o kojem sam znala samo preko latinoamerički telenovela.Svijet koji je drhtao,borio se,ali nije se predao ,nego se odvažio sanjati.Priče Na badnjak,priča o čovjeku i sobu,priča o jednom psu meni su posebno ostale u srcu.Stilskim pisanjem Eduardo Galeano je najbliži velikanima poput Kahlila Gibrana i Gabriela Garcie Marqueza,što samo dokazuje o kakvom se vrhunskom piscu radi.No kome je zapravo posvećena i za koga je pisana Knjiga zagrljaja,pitate se!?
Sam pisac kaže u jednoj priči piše :"Ja pišem za one koji me ne mogu čitati.One s dna,one koji stoljećima čekaju u redu povijesti,ne znaju čitati ili si to ne mogu priuštiti."
Knjiga zagrljaja moderan je klasik latinoameričke književnosti i svojom ljepotom lirske proze i likovima koji još odzvanjaju u mojim sjećanjima,spada u jednu od ponajboljih knjiga koje sam pročitala.Preporučujem Knjigu zagrljaja svim ljubiteljima lijepe književnosti.

Mirjana Radman-Možda ti kiša nešto dobro donese

Već duže vremena šuškalo se na našem malom otoku da će doći novi svećenik. Pričalo se da je završio psihologiju i fundamentalnu teologiju na prestižnom Sveučilištu Gregoriana u Rimu i da se radi o velikom duhovnom vođi i iscjelitelju i da upravo kao takav pripada skupini svećenika koji nose naziv dijecezanski. Ljudi su se radovali, ali i strahovali. Radovali su se njegovoj iscjeliteljskoj pomoći, a oni koji su strahovali, strahovali su da bi mogle biti razotkrivene njihove krinke, pogotovo one o njihovu lažnom moralu koji su skrivali optužujući druge, a najčešće su gadili upravo oni koji rado griješe kad im se ukaže prilika za to.

Sad je to bila glavna i najvažnija tema razgovora pa čak i nevjernicima koji su nevoljko išli, ili čak nikada nisu hodili, na misno slavlje.

Obuzeti iščekivanjem često su razgovarali o toj temi sa starim i njima dobro poznatim dosadašnjim župnikom na kojeg su se starije generacije toliko naviknule. Čak su ga smatrali članom svoje obitelji, pa i oni mlađi, za sve njih on je bio od pamtivijeka jedan jedini. Stari župnik poprilično oronuo, bolest ga pritisnula, više nije imao drugog izbora, ni načina, nego po svojoj volji i odredbi ordinarijata napustiti službu i otići u samostan.

Stara Filomena, najstarija među mještanima malog otoka, s uzdahom i suznih očiju govorila je: Sve ima početak i kraj. Zatražila je od starog župnika prije njegova odlaska da joj da bolesničko pomazanje vjerujući da je on jedini koji zna njezine jade i nevolje, da mu neće morati puno govoriti, čak ne treba ništa ni reći jer je on dovoljno upućen u probleme svakoga svog župljanina.

Mlada Nađa živjela je sa svojom majkom i trogodišnjom kćerkicom Ninom u skromnoj kamenoj kućici. Nađu je određena skupina ljudi poštovala, a oni koji su govorili o moralu, nekako su je čudno i naizgled sa žaljenjem promatrali. Kako u kući nije bilo odrasle muške osobe, žene koje su živjele same uvijek su izložene pričama i pogledima, pogotovo one lijepe i mlade kao Nađa koja se svojim pomalo aristokratskim držanjem i izgledom činila nedohvatljivom. Nađu su pojedinci promatrali uvijek budnim okom, upravo zbog neobične i osebujne ljepote koja je Nađu krasila izvana i iznutra, a oni su mogli samo o njoj maštati. Tražili su razloge za priču, pogotovo mlade žene, ljubomorne i neostvarene, davale su joj loše epitete kojima su u nekim trenucima hranile svoju dušu i nastojale u očima svojih partnera okaljati lijepu Nađu nazivajući je bludnicom koja je donijela na svijet malu mulicu kojoj se ne zna čak ni očevo ime.

Muškarci da bi udovoljili svojim partnericama, ne svojom željom, smijali bi se preko svoje volje, onako usiljeno, i još više pričom sladili usta svojim partnericama, ostavljajući gorak okus u svojima.

Nađa je bila svjesna tih priča, ali uvijek se držala odmjerenom i samozatajnom. Razgovore je vodila tako da nikada nije spominjala druge u negativom smislu. Tim svojim načelima, kojih se ponekad nerado držala, još više je bivala trn u oku mještankama i još više davala povoda priči koju su one prepričavale onako kako im je odgovaralo samo kako bi u konačnici stvorile ružnu sliku o lijepoj Nađi.

Nađa je živjela s majkom razvedenom već duži niz godina, bez oca koji ih je rijetko posjećivao u početku, na koncu nikako. S kćerkicom izvanbračnom i majkom raspuštenicom, pobjegla je na ovaj mali otok da zamete svaki trag onome koji se kleo da je voli kao zjenicu oka svoga, jedinu i nezamjenjivu. Ostavio je, kako je rekao, zbog svojih roditelja koji su se protivili njihovoj vezi, i oženio se drugom po izboru onih koji nisu nikako Nađu prihvaćali, a koja je odgovarala statusu i ugledu bogate obitelji Knezović.

Ta bogata obitelj Knezović imala je jedinca sina koji je trebao naslijediti veliku obiteljsku tvrtku. Uz sve to, nikako nisu mogli dopustiti da lijepa Nađa uđe u obitelj kojoj može narušiti ugled svojom skromnom biografijom, i kojoj osim lijepog izgleda i obrazovanja, majke šalturice-priljepka i malog jednosobnog stančića u kojem su njih dvije same živjele u predgrađu velikoga grada, nije mogla ništa više ponuditi.

I, tako kada je Nađa prihvatila tu bolnu istinu i doživjela veliko razočaranje od svojeg voljenog, uz to, nakon prekida, doznala je da je u drugom stanju. Odlučila se na težak i neizbježan korak. Predloživši majci da prodaju svoju skromnu i jedinu nekretninu, pronađu mir, i što prije zaborave sve ono loše što ih je snašlo: Što dalje, to bolje, bilo je za njih jedino ispravno rješenje. I upravo iz tog razloga su se doselile na mali udaljeni otok. Udaljen dovoljno da u jednom danu čovjek ne može poći i vratiti se na početnu točku. Majka je poštovala želju svoje kćeri jedinice bez prigovora i bez oklijevanja, jednostavno je i lako prihvatila jer i sama je znala što znači biti ostavljena i napuštena u svojoj ranoj mladosti.

Nađa je obukla svoju crnu haljinu do polovice listova, ogrnula crni veo oko svoje duge kestenjaste kose ispod kojeg se vidjelo bijelo lice i tamnozelene oči, oči tuge, beživotne, bez nade. Ušla je u crkvu ponizno, spustila glavu, lagano i odmjereno krećući se, ne gledajući ni lijevo ni desno, nego naprijed. Našla se pred likom Blažene Djevice Marije. Suze su joj navirale na oči, one koje iz dubine duše izviru. Ako ih potiskujemo, na duši i ostaju. Njezine suze počele su padati kao što padaju kapi kiše kad crni oblaci raščišćavaju put sunčevim zrakama. Osjećaj olakšanja bio je pomiješan s tugom. Nije osjećala gorčinu,onu tešku i tromu s kojom je ušla. Zatim je sjela u drugi red, ne preblizu, nego onako da može pratiti misno slavlje, a opet da ne bude uočljiva. Glavu je držala napola spuštenom, ponavljajući jedne te iste riječi: Blažena Djevice Marijo, smiluj nam se. Kad je u jednom trenutku podignula pogled, bila je okružena mnoštvom ljudi ispred i iza sebe. Crkva je bila puna do posljednjeg mjesta. Ponovno je spustila glavu skrivajući se od pogleda znatiželjnika. Najedanput je čula dubok prodoran muški glas i u tom trenutku su se uznemirila sva njezina prigušena osjetila. Naglo je podignula pogled. Prizor je bio zapanjujući. Ispred nje se stvorilo čvrsto muško lice, lice koje odaje samopouzdanje, čvrst stav, lice novoga, relativno mladog svećenika. Raširio je ruke i blagi pogled uputio Nađi: I Bog se ponekad s nama našali. Nađa je u tom trenutku osjetila nekakvu čudnu i neobjašnjivu nelagodu kao da čini nešto neprimjereno i zabranjeno, a u isti mah kao da želi da zavijek ostane zarobljena u pogledu nepoznatoga govornika. Obrazi su joj žarili, dlanovi se znojili, ni sama nije znala zbog čega; jedina prihvatljiva spoznaja bila je da se time, što se upravo njoj događa, obistinila priča mještana. Da je uistinu riječ o karizmatiku govori Nađino neobično stanje duha koje odvraća tugu i gorčinu. Zvonile su joj majčine riječi u ušima: Znaš Nađa, dijete drago, dobro bi bilo poći tom svećeniku. Možda ti pomogne. Nemaš što izgubiti. Ionako smo se udaljile od crkve i Boga. Bez vjere je čovjek izgubljen na ovim zemaljskim prostranstvima.

Nakon misnog slavlja Nađa se uputila k njemu u sakristiju.

Lagano pokuca na vrata, gotovo nečujno. U trenutku nesigurnosti da li da ponovno pokuca ili da se vrati natrag, ugleda mušku ruku dugih profinjenih prstiju, visokog stasa, prekrivenu zelenom haljom. Nađa duboko udahne gledajući napola prema gore. Kad mu na nogama ugleda apostolke, nasmiješi se u sebi tiho i zadovoljno.

Znao sam da ćete doći, rekao je sigurno. Ponovno zbunjena tiho je izgovorila laž: Trebam pomoć za majku. Nasmiješio se i dodao: Vama je pomoć potrebnija. Osjetila je da joj ponovno obrazi žare. Govorila je nekako suvislo. Bojala se šutnje kojom bi mogla odati svoju nesigurnost. Ova kiša već danima pada, nikako da prestane.

Vi ste? Upitao je.

Odgovorila je: Nađa.                      

Drago mi je Nađa. Ja sam fra Ignacijo Santini. Uzeo je kemijsku olovku u ruku i otpočeo s upisivanjem podataka u svoj rokovnik obložen tkanim platnom. Ponovno je uputio pogled prema Nađi i kratko i jasno rekao: Javim Vam se kada budem imao slobodan termin, i dodao blago se smiješeći: Nađa, možda Vam kiša nešto dobro i donese.

Prethodno se zahvalivši, napustila je sakristiju vođena nekim čudnim i neobjašnjivim osjećajem. Došavši kući, majka ugleda Nađu veselu i nasmiješenu nakon dugo vremena. Ne uputivši nikakav komentar, samo je kratko dodala: Istina je što narod priča.

Zazvonio je telefon. Fra Ignacijo Santini pri telefonu. Staloženo je govorio: Sutra popodne u 16 sati slobodan sam ako Vam odgovara, Nađa? Sutra se vidimo na rivi ispod kampanela? Odgovorila je: Rado, hvala. Nije joj se činilo u tom trenutku neprimjerenim sastati se s muškarcem na rivi, i to ne s bilo kakvim muškarcem, već sa svećenikom. Nije razmišljala o zlim jezicima kojima bi mogla dati povod za priču, nego je spontano zaključila da čovjek koji o sebi ne skriva tajne i ne radi ništa čega bi se trebao sramiti, upravo ovako postupa. Od tog popodneva Nađin se život potpuno promijenio. Uživala je u razgovoru i zajedničkim druženjima, iako ne tako često. U svakom susretu Nađa bi naučila nešto novo o sebi i odnosu s drugima. Ti si rođena da budeš supruga i majka, znao bi reći. Ponekad je imala osjećaj da je osnažuje i ohrabruje za Život. Nađa ponekad i nije razumjela značenje njegovih riječi misleći na njegovu prethodno izgovorenu rečenicu: Učini svoju ljepotu dostupnom.

Znala je samo da su poruke iskrene, bez lažnih sadržaja i bez lažnih nada.

Nađa je ipak živjela u nadi da njihovu druženju neće doći kraj. To je sve što ti mogu ponuditi, znao bi reći.

Nađa je bila duboko smještena u njegovu srcu. Voljela je i bila voljena bez tjelesnog dodira, poput snažne platonske ljubavi koja vječno traje. Baš kao što je Petrarka ljubio svoju Lauru. Živjela je za trenutke. Svaki trenutak za Nađu je predstavljao vječnost.

Iako je na prošlost već zaboravila, poput nagle erupcije bol je ponovno isplovila, ne zbog prošlosti, već zbog sadašnjosti, zbog velike strepnje da bi mogla izgubiti onoga kojeg iskreno i snažno ljubi.

I upravo se to i dogodilo. Pismo je bilo naslovljeno glavnom provincijalu crkve:

Poštovani, molim Vas da razmotrite slučaj o odnosu fra Ignacija Santinija i mog najdražeg kumčeta, Nađe Belagrande. Sve dosadašnje njezine boli i patnje jako dobro su mi poznate, a između ostalog Nađa je majka izvanbračnog djeteta, trogodišnje djevojčice Nine. U tom slučaju bila sam odgovorna prvenstveno zbog male Nine obavijestiti njezina biološkog oca o druženjima fra Ignacija i Nađe. Dajem si potpuno pravo da se obratim Vama kao nadređenom da obratite veliku pozornost na odnos moje drage Nađe i fra Ignacija. Strahujem da bi moje kumče moglo upasti ponovno u teško duševno stanje ako Vi, kao nadređeni, ne poduzmete određene mjere. Posljedice bi mogle biti trajne. Ovim putem Vas lijepo molim da fra Ignaciju ponudite premještaj kako ne bi to meni nadasve drago biće bilo izloženo govorkanjima i ,ne daj Bože, da to njeno već narušeno psihičko stanje prijeđe u tešku duševnu bolest.

Čvrst stisak ruke uz srdačne pozdrave.

Barica Gvozdanić

Nađa je stiskala ruke gužvajući papir i glasno govorila: Znala sam, znala sam! Od onoga dana znala sam kad sam ti je predstavila kao svoju kumu. Znala sam, sad je i onakao kasno.

Izgledala je bolesno, a lice joj je i dalje podrhtavalo.

Na kraju je upitala: Što je ona tvoja rečenica značila? I Bog se ponekad s nama našali.

Odgovorio je tiho: Sanjao sam, sanjao sam tebe. Znao sam da ćeš se jednoga dana pojaviti. Zavolio sam te već u svojim snovima. Od sada te mogu voljeti i u svojim mislima.

Kamo sada kaniš poći? Upita ga Nađa drhtavim glasom.

Izrazio sam veliku želju da budem misionar u jednoj od afričkih zemalja. Iako teška srca, biskup me nije mogao odbiti. Sutra odlazim, draga Nađa.

Nađa je skinula s vrata Gospin medaljon i položila ga Ignaciju na ruku. Neka te čuva, dragi Ignacijo, na svim putovima tvojim.

Ignacijo je posegnuo u džep svoga franjevačkog haljetka i izvadio papirić na kojem je bila ispisana pjesma. Pjesma koju je posvetio Nađi.

Ne zamjeri mi, Nađa. Moramo se rastati. Tako mora biti.

Kiša je padala. U Nađi su zvonile riječi: Možda Vam kiša nešto dobro donese.

Primila je u ruke stihove i gutajući prve suze tiho započela:

Osjećam se shrvan, bol mi srce dira.

Zašto, Bože, ja sam rođen da na Zemlji ovoj sâm snove snivam?

Zar je ljubav moja, koju spoznah, grešna? Il’ se, Bože, zove to velika kušnja?

Gorak sok se cijedi niz grudi što zebu,

hladno mi je, Bože, što voljeti ne smijah.

Tvoj me glas sad zove na daleke pute

da prebolim kušnju kojoj znadem ime.

Nađa je suzama rosila svaki stih...

Santiago Roncagliolo-Noć pribadača

Četiri muškaraca u sredovječnovnim godinama pred kamerom ispovijedaju svoju priču o svojem životu i jednom događaju koji im je zauvijek promijenio život.Vrativši se u 1992.godinu u gradu Lima,upoznajemo četvoricu petnaestogodišnjaka,učenika jedne isusovačke škole: Beta,Manua,Carlosa i Šmrkalja.Beto je osjećajan mladić koji je zbog odrastanja u  konzervativnoj sredini  prisiljen skrivati da je gay.Zaljubljen je u Manua.Njegovu tajnu zna samo Šmrkalj,pomalo uvrnuti mladić koji se bavi dilanjem filmova.Manu je buntovni mladić koji ima za cilj da ga izbace iz škole.Manu jako pati za svojim ocem,ratnim herojem koji je otišao od kuće,i za očev odlazak krivi svoju majku.Carlos je najmirniji mladić od četvorke.Jedino on ima djevojku i to mladu konobaricu Pamelu s kojom planira izgubiti nevinost.Četvorica mladića se unatoč razlikama u karakteru sprijateljuju i čine mnoge nepodopštine.Njihovu buntovnost i nepodopštine želi svojim autoritetom i strogoćom slomiti njihova učiteljica Pringlin.Pringlin slama svaki njihov otpor i psine,što u mladićima izaziva bijes i mržnju,pogotovo u  Manuu.Kad nakon posljednje psine,mladići bivaju svi pred izbacivanjem iz škole,osim Manua,oni shvate da su poraženi.Manu koji se nametne kao vođa četvorke smišlja plan.Prestrašiti će gđu Pringlin i tako joj se osvetiti.Ali ono što započinje tek kao obična psina,pretvoriti će se u nešto mnogo strašnije.Biti će to paklena noć i događaj koji nikada neće zaboraviti...Što je to što je natjeralo četvoricu tinejdžera da učine nešto strašno?Na to i mnoga druga pitanja čitatelj će dobiti odgovore kada pročita ovaj roman.Noć pribadača drugi je roman Peruanskog pisca Santiaga Roncagliola objavljen u izdanju Edicija Božićević.Roman je objavljen 2016.godine i probudio je veliko zanimanje čitatelja.Noć pribadača je roman slojevite i izvrsno rekonstruirane priče,kroz koju nas vode četiri glavna lika koji iz svojih perspektiva pričaju svoju priču.Njihovo glasovi i priče kroz svih pet poglavlja izvrsno se nadopunjuju,pa čitatelj zajedno s njima biva svjedokom njihovih života ispunjenim mladenačkim snovima,delikvencijama i životom u ne baš idealnom društvu i obiteljima.Roman Noć pribadača opisuje život četvorice mladića u ranim devedesetima u Limi,gradu koji je živio u strahu zbog terorističkih napada komunističke organizacije,koja je otimala,ubijala mnoge ugledne građane,i bacala bombe na javna mjesta probudivši tako strah i nesigurnost u javnosti i društvu.Iako je ovaj sjajni roman zamišljen kao proza,riječ je o uvjerljivom i izvrsnom psihološkom trileru.Podijeljen u pet poglavlja roman Noć pribadača otkriti će vam kako disfunkcionalne obitelji i zanemarivanje djeteta,mogu dovesti do tragičnih događaja.Izvrstan roman koji sam pročitala u samo dva dana osvojio me najviše snažnim psihološki profiliranim likovima,izvrsnom i slojevitom pričom i odličnim pripovjednim stilom samog Santiaga Roncagliola.Zov samih likova dugo će odjekivati u sjećanju svih onih koji pročitaju ovaj maestralni roman.

Scott Smith-Ruševine

Dva mlada američka zaljubljena para pustolovnog duha i sklona zabavama stižu u popularno meksičko ljetovalište Cancun.To su: Jeff i Amy,te Eric i Stacy.Dane provode na plaži.,ispijajući alkohol i zabavljajući se.U Cancunu upoznaju mladog njemačkog turista Mathiasa, koji je zabrinut zbog nestanka svojeg brata Heinricha.Heinrich je nestao nakon što se zaljubio u tajanstvenu djevojku i zajedno sa njom otišao na arheološku iskopinu ruševina Maja.Mathias ih nagovori da pođu s njim u potragu za njegovim bratom,a pridružuje im se i jedan od trojice veselih Grka koje su upoznali na plaži.Sve što Mathias ima je ručno nacrtan zemljovid koji vodi do arheoloških iskopina.Šestorka kreće na put slijedeći kartu.Putem do unutrašnjosti ne obazirući se na upozorenja lokalnog taksista da tamo ne idu,šestorka upadne do sela gdje ih dočekaju neprijateljski raspoloženi Indijanci Maje.Iako ih Maje upozoravaju da ne idu dalje od sela,šestorka to odbije i uspinje se na brdo gdje pronalaze šatore i tragove arhitekata kojima nema ni traga.Kada otkriju truplo Mathiasova brata,oni su užasnuti.Žele napustiti brdo,ali oko brda su naoružani Indijanci koji im to ne dopuštaju.Oni odluče istražiti stari napušteno rudarsko okno,a ono što će tamo otkriti zaledit će im krv u žilama...Ruševine su drugi roman američkog pisca Scotta Smitha.Roman je zapravo uzbudljivi triler s elementima horora.Ono čime me osvojio je autorova vještina da u romanu na uvjerljiv način čitatelju prikaže sve što likovi doživljavaju,njihove strahove,borbe i sumnje.Roman ima odličnu priču koja je napeta do samog kraja,i zajedno s likovima bit ćete svjedoci užasa kojeg će doživjeti.Rasplet romana je jako dobar,i nije čudo što je 2008. snimljen i istoimeni film.Dakle ako volite romane s elementima horora,onda je ovo idealan roman za vas.Meni se jako svidio.

Jennifer Donnelly-Polarna svjetlost

Mattie Gokey mlada je šesnaestogodišnjakinja koja sanja da postane spisateljica.No,na žalost njeni snovi se ne ostvaruju.Nakon majčine smrti sva skrb oko odgoja mlađih sestara i rada na farmi spao je na nju,dok je njen stariji brat pobjegao od obveza koje je njen otac sada nametnuo njoj.Mattie je pomalo zaljubljena u privlačnog mladića Royala Loomisa.I on nju voli.Mattienu nadarenost u pisanju zamijeti njena učiteljica gospođica Wilcox i njenu zbirku pošalje na natječaj.Mattie prime na studij kreativnog pisanja na uglednom koledžu u New Yorku,ali njezin strogi i autoritativni otac ne želi ni čuti za to.Da bi zaradila novac za studij Mattie se zaposli u uglednom hotelu u Adirondacksu.Tamo sretne mladu djevojku Gracie Bennett koja joj dade svežanj pisama s molbom da ih spali.Mattie zbog posla zaboravi,a kada Grace i njen dečko nestanu tijekom plovidbe čamcem,Mattie se nevoljko prisjeti pisama.Vođena znatiželjom ona ih počne čitati i otkriva sve o Graceinoj tajnoj vezi s njenim mladićem.Umorna od posla na farmi i u hotelu,Mattie ne gubi nadu da će ostvariti svoj san i postati spisateljica.Njen otac ni batinama neće uspjeti istjerati njene planove,a kad se kući vrati njen stric Fifty čovjek pustolovna duha, u Mattienom srcu jača nada da će se njeni snovi ipak ostvariti...Polarna svjetlost je roman suvremene američke književnice Jennifer Donnelly koji je osvojio pet prestižnih književnih nagrada,te podjednako osvojio kritičare i čitatelje izvrsnom pričom,sjajnim stilom pisanja,te je postao jedan od najboljih književnih ostvarenja posljednjih godina.Sama autorica iskoristila tragičnu smrt mlade Grace Bennett s početka dvadesetog stoljeća i to unijela u roman,u kojem se isprepliću mnoge sudbine jednog malog mjesta,te snovi jedne mlade djevojke koja se mora žrtvovati,za obitelj i potisnuti svoje želje.Stilski roman je proza,a izvrsna priča koja prikazuje siromaštvo,rasizam i društvene nejednakosti s početka XX. stoljeća jamči vam da ćete rado posegnuti za ovim književnim draguljom.Obavezno pročitati,te se  uvjerite zašto bi ovaj roman mogao postati modernim klasikom.

Koethi Zen-Pravila opreza

Sarah Faber već deset godina nije izišla iz svojeg stana.Posljedica je to traume koju je doživjela  nakon  što je zajedno sa svojom najboljom prijateljicom Jennifer tri godine provela zatočena u podrumu s još dvije djevojke Christine i Tracey.Njih triju uspjele su pobjeći,no Jennifer nije.Naime otmičar Jack Darber mučio je ubio Jennifer,te nekamo pokopao njeno tijelo.Jack Darber završio je u zatvoru i godinama slao svojim žrtvama pisma.Sarah je godinama pod lažnim imenom živjela u svom stanu,izolirana od vanjskog svijeta.Kad joj inspektor Jim McCordi kaže da postoji mogućnost da Jack iziđe na slobodu,Sarah je užasnuta.Uspjevši nekako prevladati svoje fobije i progonjena osjećajem krivnje zbog Jenniferine smrti,Sarah odluči pokrenuti vlastitu istragu i tako  pronaći Jenniferino tijelo.Zajedno s jednom od djevojaka koja je zajedno s njom bila zatočena u podrumu,Sarah će otkriti da svi tragovi vode oko tajastvene sekte koju vodi karizmatični duhovnik Noa Philben.Sarah i Tracy otkriju nestanak supruge Jacka Derbera koja je bila članica sekte Noe Philbena.No,ono što će otkriti,dovest će ih u opasnost i šokirati...Što su to otkrile Sarah i Tracey?Što se dogodilo s Jennifer i hoće li Sarah pronaći njen grob?To ćete sami morati otkriti kada pročitate ovi uzbudljivi psihološki triler. Pravila opreza prvi je roman prvijenac američke spisateljice Koethi Zan koji je preveden na desetak jezika.Riječ je o psihološkom trileru koji je će vas prikovati,i nećete imati mira dok ga ne pročitate do posljednje stranice.Roman je doživio i svoju tv ekranizaciju.Pravila opreza je roman u kojemu nema mučnih opisa nasilja,no ima odlično razrađenu priču koja se raspetljava tek na kraju koji će vas šokirati.Roman mi se svidio i brzo se čita,te ga preporučujem svima koji vole dobre psihološke trilere bez mučnih opisa nasilja.

Marina Mađer-Miris ruža

Rane devedesete su,početak Domovinskog rata kada mlada udovica zajedno sa svojom kćeri dolazi na jedan otok ,gdje su smješteni svi prognanici.Ona je izgubila muža u ratu,a tugu i gubitak voljenog supruga Ivana uspijeva prebroditi zahvaljujući brizi o svojoj petogodišnjoj kćerkici Ivani.Iako ispunjena tjeskobom i boli,naša junakinja uspijeva shvatiti da unatoč svemu život teče dalje.Ona pohađa strane jezike,a uskoro se zaposli u školi kao nastavnica.U školi se sprijatelji s postarijim profesorom Antom koji joj pomogne oko kupnje kuće gdje će živjeti sa svojom kćeri.Njena Ivana zavoli profesora Antu,a i njena majka shvaća da godine prolaze,te se ona i Ante upuste u nježnu vezu.Kad Anti sin biva ranjen,on prekine vezu s mladom udovicom i odlazi u Zagreb kako bi skrbio o svom sinu.U školu na otok stiže mladi i privlačni profesor Vanja koji svojim vedrim karakterom osvaja mnoge žene,a i mladu udovicu.Iako je ona mislila da će njihova veza biti povremena avantura,njih dvoje se iskreno vole te se vjenčaju.Jedini problem radi udovičina kćer Ivana koja izrasta u buntovnu i razmaženu djevojčicu i postaje ljubomorna na majčin odnos s Vanjom.Progonjena traumom i tjeskobom junakinja donosi kobnu odluku koja će promijeniti njen život i urušiti njen brak i ljubav s voljenim suprugom Vanjom...Miris ruža prvi je roman Marine Mađer koji me oduševio sjajnim pripovjedačkim stilom i sjajnom pričom.Roman je to o sudbini mlade udovice i njene kćeri,njihovom životom nakon gubitka supruga i oca.Marina Mađer sjajno je psihološki profilirala svoje likove,njihove traume,tjeskobe,te njihovu borbu sa životnim nedaćama.U liku mlade udovice pokazala je svu krhkost i snagu mlade žene koja se unatoč strahovima i životnim nedaćama,nije predala,ali samo jedan trenutak nesigurnosti na kraju se pokazao kobnim.Roman mi je bio zanimljiv jer tijekom cijelog isčitavanja nisam uspjela proniknuti ime glavne junakinje.Ovo nije roman o ratu,nego njegovu utjecaju na ljude i obiteljske odnose,te sve boli i nedaće koji rat donosi ljudima.U ovom romanu prikazan je i složen odnos majke i kćeri,njihovu ljubav,nesigurnosti,te žrtvovanje jedne za ljubav  i sreću one druge.Izvrstan i dirljiv roman Marine Mađer možete kupiti u online  web

knjižari Redak.